Morao je hodati oprezno jer je na neravnu blatu i travi bio nespretan u svojim japanskim nanulama. Između kola i čergi već su gorjele vatre, a hladni je večernji vjetar uzvitlao do njega čitavo tkanje žestokih mirisa: prodorni, zemljani vonj sputane magaradi, dim drveta i ugodni miris pečenog ježa, specijaliteta koji je njegovim sunarodnjacima posebno prijao. A povjerovao je da je osjetio, slabašno, i ćuh ustajala daha iz sanduka što je stigao toga popodneva pljesniva nekog smrada, kao od kakve nastrane mirodije čija je namjena prije da izazove gađenje no da pospješi tek, smrada u gotovo šokantnom neskladu s čistim lahorom Hempstead Heatha koji ga je donosio. Kad se približio grozdu šatora, susreo se s parom logorskih pasa i ovi su se, kao i uvijek, odmakli od njega čim su ga prepoznali; jedan se okrenuo i odrješito otkaskao do najbliže čerge, dok je onaj drugi, s očitom nevoljkošću, sproveo Amenophisa Fikeea u tabor.
Odazvavši se na pseće dozivanje, iz šatora je izišao crnomanjast muškarac u kaputiću od rebrasta baršuna pa preko trave zakoračao prema Fikeeu. Baš poput pasa i on se zaustavio dobrano podalje od starca. Dobro veče, rya. Hoćeš štogod večerati? Stavili su na vatru hotchewitche, mirišu vrlo kushto. Kushto kao što hotchewitchi uvijek i mirišu, rekao bih, promrmljao je Fikee rastreseno. Ali ne, hvala. Slobodno se svi poslužite...
Download
0 komentar(a) :
Objavi komentar