Porast nasilja i destruktivnosti u nacionalnim i svjetskim razmjerima skrenuo je pažnju stručnjaka i javnosti uopće na teoretsko ispitivanje prirode i uzroka agresije. Ta zabrinutost ne iznenađuje; ono što iznenađuje jest činjenica da je ta preokupacija tek skorašnja, osobito imamo li na umu da je istraživač tako značajan kao što je Freud, modificirajući svoju raniju teoriju usredotočenu na seksualni poriv, već oko 1920. godine formulirao novu teoriju, u kojoj je strast za uništavanjem (»instinkt smrti«) smatrao u intenzivnosti jednakom ljubavnoj strasti (»instinkt života«, »seksualnost«). Javnost međutim i dalje shvaća frojdizam uglavnom u terminima predstavljanja libida kao čovjekove centralne strasti obuzdane jedino instinktom za samoočuvanjem.
Situacija se izmijenila tek polovinom šezdestih godina. Jedan od vjerojatnih razloga te promjene bila je činjenica da je razina nasilja i bojazni od rata širom svijeta prešla određenu granicu. Važan činilac bilo je i izdavanje nekoliko knjiga o ljudskoj agresiji, a posebno djela O agresiji Konrada Lorenza (1966). Lorenz, ugledan znanstvenik na području ponašanja životinja, a naročito riba i ptica, osmjelio se zaći na područje na kojem je imao malo iskustva i sposobnosti, na područje ljudskog ponašanja. Iako je mnogi psiholozi i neurolozi nisu prihvatili, knjiga O agresiji postala je bestseler i ostavila dubok utisak na umove velikog broja obrazovanih ljudi, od kojih su mnogi prihvatili Lorenzovo shvaćanje kao konačno rješenje problema.
Velikom uspjehu Lorenzovih ideja pridonio je i raniji rad jednog autora sasvim drugačijeg tipa — Roberta Ardreya (Afrička geneza, 1961. i Teritorijalni imperativ,1962). Ardrey, koji nije znanstvenik, već nadaren dramaturg, satkao je iz mnoštva podataka o čovjekovim počecima uvjerlljivu, iako pristranu raspravu koja bi trebala dokazati čovjekovu urođenu agresivnost. Slijedila su druga djela proučavatelja ponašanja životinja, kao što su Goli majmun Desmonda Morrisa i 0 ljubavi i mržnji Lorenzova učenika I. Eibl-Eibesfeldta.
Sva ta djela sadrže uglavnom istu tezu: čovjekovo agresivno ponašanje, koje se manifestira u ratu, zločinu, individualnim svađama i svim drugim vrstama destruktivnog i sadističkog ponašanja, proizlazi iz filogenetski programiranog, urođenog instinkta koji traži rasterećenje i čeka na povoljnu situaciju da se izrazi.
Download
0 komentar(a) :
Objavi komentar