Miroslavljevo jevanđelje

Miroslavljevo jevanđelje

Miroslavljevo jevanđelje je najznačajniji ćirilični spomenik srpske i južnoslovenske odnosno srpsko-slovenske pismenosti iz 12. vijeka. U njemu su uporedo zastupljena dva pravopisa: zetsko-humski i raški. Nastao je po narudžbini zahumskog kneza Miroslava, brata raškog velikog župana Stefana Nemanje, najvjerovatnije u Kotoru, oko 1185. godine, a za potrebe crkve Svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju na Limu, i same zadužbine kneza Miroslava, koja je docnije postala episkopsko sjedište Humske eparhije Srpske pravoslavne crkve.

Ova knjiga je u stvari prevod grčkog jevanđelistara carigradske crkve Sv. Sofije.(Jevanđelistar- bogoslužbena knjiga u kojoj su tekstovi raspoređeni prema čitanjima u toku crkvene godine.) Najveći dio jevanđelistara djelo je nepoznatog prepisivača (u nauci nazvanog Varsameleon*, po riječi iz djela za koju su proučavaoci vjerovali da je ime autora), dok je Gligorije „dijak“ (đak), drugi pisar, napisao kraj rukopisa, u četiri kratka zapisa i ukrasio tekst ornamentima. Potpisao se u tri varijante kao Grigorije, Gligorije i Gligor. Knjiga je napisana na pergamentu slovima tzv. ustavne ćirilice, a ukrašena je sa tri stotine stilizovanih minijatura i inicijala, u boji i zlatu. U osnovnom dijelu teksta zastupljena su dva pravopisa srpskoslovenskog (srpske redakcije staroslovenskog jezika) - zetsko-humska i raška, a u načinu kako je oblikovana ćirilica osjeća se njena genetska veza sa glagoljicom, dok je ornamentika spisa obilježena snažnim zapadnim, romanskim, uticajem.

Rukopis se do 1896. nalazio u Hilandaru, kada je poklonjen kralju Aleksandru Obrenoviću prilikom njegove posjete Atosu. Danas se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu, a jedan list u Publičnoj biblioteci u Sankt-Peterburgu.

Unesko ga je 2005. godine uvrstio u svoju biblioteku „Pamćenje svijeta“ čime je postao dio 120 najvrjednijih dobara koje je stvorila ljudska civilizacija.

Download