Nije volio loviti u blizini kuće. Loviti u blizini kuće bilo je kao povlačiti omču jače oko svoga vrata. Ne. Sve dok je lovio na pristojnoj udaljenosti činilo mu se kao da nikada neće biti ulovljen. Ljudi neće shvatiti tko je on, ponajmanje što je on. Neće se moći okrenuti i ugledati ga u gomili, shvatiti da nešto nije u redu s njegovim očima, s njegovim pokretima, glasom kojim im se obraća. Neće shvatiti da skreće pogled kad razgovara s njima i da mu se šake grče na neki neobičan način, kao da i sam suosjeća s bolom obitelji ubijene - nestale osobe o čijoj tragediji časka sa susjedima.
Ljudi nikada nisu tako snažno reagirali na te stvari. Ali onda, ljudi i nisu imali razloga tako snažno reagirati. Jer nisu bili odgovorni za taj zločin, većina od njih zapravo ni za kakav zločin, nikada u svom životu. Ne kao on. On više nije mogao ni izbrojiti svoje žrtve. Mogao je samo nagađati. Jedna žrtva mjesečno? Nastojao je smanjiti. Zato … Dvije ili tri ili pet žrtava godišnje. Kad bi se razum izgubio i nagon zavladao, nitko nije bio siguran. Ipak, morao je uvjeriti sebe da ima kontrolu nad tom stvari. Ako je želio nastaviti živjeti u civilizaciji, morao je imati kontrolu. A civilizacija je, oh, nudila tako krasne stvari.
Download
0 komentar(a) :
Objavi komentar