Koliko hrvatskih filologa usne razmišljajući o tome da će baš oni pronaći izgubljena pjevanja velikog hrvatskog epa, Osmana? Ali koliko bi njih bilo spremno - kada bi spoznalo daje veliko otkriće dokinulo prirodnu zemaljsku ravnotežu - pronađene dijelove zatajiti, ponovno zagubiti? Pavao Pavličić u već klasičnom romanu Koraljna vrata nije se samo pozabavio Gundulićevim epom, nego je obradio, lako i nenametljivo, jednu od najvećih tema umjetnosti, odnos dobra i zla. Jer, iznad svega u čemu jesmo morala bi biti harmonija, i briga o svijetu u kojemu se sve češće, kako to u romanu stoji, razbolijevaju djeca. I u kojemu je miris lipe sve prigušeniji.
Koraljna vrata jedan je od onih Pavličićevih zavodljivih romana koji se čitaju s nepodnošljivom lakoćom i nakon kojih svaki čitatelj ima osjećaj da je baš sve u njemu razumio, "do posljednjeg slova". No koliko god bio sjajan, taj osjećaj posve je relativan, i varljiv; premda naime manje zahtjevna čitatelja roman može zadovoljiti već i zanimljivom, napetom fabulom, ili činjenicom da protagonist svoj krajnji izbor motivira moralnim razlozima, on je zapravo bitno složeniji. Pokazale su to neke vrlo sofisticirane interpretacije koje su se pozabavile postmodernim karakteristikama teksta (npr. uspostavljanjem odnosa prema tradiciji hrvatske književnosti). Ali, sva su ta značenjska bogatstva uzbudljivi "dodaci" koji pojačavaju čitateljevo uživanje u tekstu.
Download
0 komentar(a) :
Objavi komentar