Michel de Montaigne: Eseji (Knjiga prva)

Michel de Montaigne - Eseji (Knjiga prva)

Puno ime mu je Michel Eyquem de Montaigne i rođen je na imanju Chateau de Montaigne u Blizini Bordeauxa u Francuskoj.

Završio je filozofiju u Bordeauxu i pravo u Toulouseu pa je s toga obavljao različite sudske službe najprije u Perigueuxu a onda u Bordeauxu, gdje je 1558. upoznao Etiennea de La Boetiea, pjesnika i slobodoumnog mislioca, koji ga je uputio u stoičku filozofiju i s kojim ga je vezivalo duboko prijateljstvo. De La Boetijeva rana smrt je, po vlastitu priznanju, predstavljala za Montaignea najveći udarac, koji je rezultirao u piščevoj odluci da više nikad ne ulazi u tako duboke emocionalne veze. Za oca je s latinskoga preveo Prirodnu teologiju Reymonda de Sebondea (objavljenu 1569), preko koje se upoznao sa skepticizmom. Godine 1588. u Parizu je ponovo izdao prve dvije knjige Eseja, ali im je dodao i treću (13 poglavlja). Posljednjih se godina zbog slaba zdravlja zadržavao uglavnom na svom imanju čitajući, prvenstveno djela Platona, Tita Livija, Herodota i Sv. Aurelija Augustina; u Parizu je upoznao Marie de Gournay, koja mu je postala "duhovna kći" i koja je 1595. objavila posmrtno izdanje Eseja s Montaigneovim posljednjim dopunama.

Eseje nije pisao ni prema kakvu planu, nije u njima želio razvijati unaprijed formuliranu filozofsku teoriju. U toj velikoj (oko 1.500 stranica) knjizi mudrosti Montaigne vodi imaginarne dijaloge sa samim sobom, antičkim mudracima, filozofima i historičarima, raspravlja o svim mogućim životnim temama: smrti i besmrtnosti, seksu i ljubavi, prijateljstvu i Bogu, tijelu i duši, politici i prolaznosti, strastima i bolestima, vjeri i fanatizmu, lijenosti i suzdržanosti. Eseji ostavljaju dojam potrage za smislom sekularnoga moralista, naravnoga ireligioznoga temperamenta koji u praksi provodi Sokratov diktum iz «Apologije» da neistražen život nije vrijedan življenja: katolika čiji Bog formalno opstoji, ali, lociran i nedostupan u svijetu Platonovih ideja, ostavlja Montaignea i čitalaca da slobodno i skeptično žive ovozemaljski život bez vjerskih muka i zanosa. Vječno promjenljiva, živa i ispitujuća svijest autora je glavni «junak» ove jedinstvene knjige: sebstvo koje nesumnjivo opstoji, ali ga je nemoguće petrificirati i ograničiti. Montaigneov sud o esencijalnoj ljudskoj naravi je da je njena bit u tome da nije zadana ni statična, jer pisac kroz samoispitivanje stalno ne samo otkriva, nego i stvara nove slojeve jastva - često ukorijenjene u tjelesne nelagode poput bubrežnoga kamenca ili probavne smetnje.

Download