Ovu knjigu sam pisala posljednjih deset godina, sa prekidima, i u velikom grču. Ja sam je, što bi rekao Vuk, iz Sarajeva u Beograd "u glavi donijela". Za vrijeme ratnih godina u Sarajevu ništa nisam zapisivala jer je to, može li iko danas u to povjerovati, bilo opasno, ali sam noćima u glavi "zapisivala" ono što sam smatrala da se mora zapamtiti. Htjela sam, zapravo, da što više zapamtim kako bih, ako preživim, mogla što vjernije sve to da ispričam svojoj djeci. Nisam razmišljala ni o kakvoj knjizi.
Prvih godina u Beogradu nisam uopšte bila u stanju da pričam o onome što sam preživjela. Riječi su mi, jednostavno izgledale suviše slabe i nedovoljne da bi mogle da predstave sav taj užas. Tih godina sam ponovo učila da živim. Bila sam zadovoljna što sam preživjela i što sam ponovo sa svojom porodicom. Nikakvih ambicija ni želja nisam imala, činilo mi se da nikad više neću moći ni da se radujem, ni da patim zbog nečega. Zahvaljivala sam Bogu za svaki dan u kome sam osvanula i smatrala sam da mi je sve ovo poslije toga naprosto poklonjen ostatak života.
A knjiga je živjela u meni. Pojedini prizori su me proganjali kad uveče legnem i nisu mi dali da zaspim. Tako sam konačno počela da pišem i oslobađam se, a život se postepeno počeo vraćati u mene, ne onaj nekadašnji (i godine su pristigle), ali ipak, nekakav život, koji je počeo da liči na normalni.
Vera Tutnjević, djevojački Abramović, rođena je 1945. u selu Posavski Podgajci kod Županje u Slavoniji.
Kao profesor predavala u Medicinskoj školi u Sarajevu i bila dugogodišnji pomoćnik direktora i direktor Školskog zdravstvenog centra u Sarajevu. Izolovana od porodice tokom rata, sve do kraja 1994. godine, provela u ratnom Sarajevu i u dramatično izmijenjenim okolnostima radila kao profesor "bosanskog" jezika u "ratnoj" školi Otoka. Po izlasku iz Sarajeva i dolasku u Beograd, gdje se spojila sa porodicom, od 1995. do penzionisanja 2000. godine, radila u Osnovnoj školi "Cana Marjanović" Ralja kod Beograda.
Download
Tuzno je to kako autorica opisuje sebe grad u kome je zivjela i ljude s kojim je zivjela. Srbi su pozitivni, Hrvati uglavnom, a prema Muslimanima u najvecoj mjeri izrazava skriveno ili neskriveno gadjenje. Iako ne moze izbjeci da govori o granatiranju i snajperima, ni u jednom momentu ne propusta priliku da izarzi sumnju u to ko je stvarno pucao i granatirao Sarajevo. Po njenom misljenju ocigledno su svi Bosanci rodjene samoubice i kad vec nisu mogli docekati da Srbi s brda opale po njima oni su odlucili da se oni malo ubijaju da im vriejem prodje. Sramota je da su takvi ljudi?? dobili sansu da se vrate u to isto Sarajevo i da prodaju pamet i stanove ljudima koji nisu imali sta prodati jer su im kuce popaljene negdje u istocnoj Bosni.
OdgovoriIzbrišiNedzad