Više je bio epski nego lirski pjesnik Andrija Palmović (r. 1847., umro 1882.) Onaj smjer, koji je tolikih pokreta izveo u hvatskom životu, smjer domoljubni, najviše se odsijeva u pjesmama Palmovićevim. Za to on i pjevaše predmete, koji mogu biti uzvišeni, a k tomu privijaše žice patriotičrie zatomljujući svoja subjektivna čuvstva prema zanosnim i veličajnim svojim motivima. Već godine 1871. pojavio se u Vijencu sa svojom pjesmom Osmo čudo, gdje pita stare mudrace, neka mu rastumače »jedno čudo, veće od svih sedam«, kako to, da jedan pogled ljubljene djevojke može zanijeti čovjeka, pa što je »njegova narav, što u sebi sila ta mu, ka ni starom ne oprosti nekada Pergamu?« Njegov sonetni vijenac pjesama Domovini, koji je izašao u almanaku »Velebitu", pokaza ga kao vrsna pjesnika i dobra mislioca. One 64 izvorne pjesme, što ih je za svoga vijeka ispjevao, učiniše ga poznatim u hrvatskoj knjizi. Romance i balade pjevaše s uspjehom (Prevjes, Zimin prosilac), a lijepe su mu i »Zagorske elegije«. Svoje je sile pokušao i u čistoj epskoj poeziji ispjevavši pjesmu Vladislava Nelepićeva. Palmović se rodio u Rasinji, a bio je poslije župnik u Komarevu. Njegova nas poezija po svojem vanjskom obliku ponešto sjeća Preradovića, a koliko je god bio refleksivan pjesnik, nema sumnje, da je više puta i sama metrika bila dosta kriva, te mu se pjesme, pune iskrena čuvstva i zanosa teže čitaju, nego drugih pjesnika, keji su počeli pjevati, od kako je Trnski lijepo razložio pravu nauku o metrici oslanjajući je na zahtjeve akcentuacije i kvantitete hrvatskoga jezika. Sabrane pjesme Andrije Palmovića izdao je P. Folnegović. a ocijenio ih u »Balkanu« Jovan Hranilović god. 1886.
Download
0 komentar(a) :
Objavi komentar