Ante Kovačić: Fiškal

Ante Kovačić - Fiškal

Ante Kovačić (Oplaznik u Mariji Gorici, 6. lipnja 1854. – Glina/Zagreb, 10. prosinca 1889), hrvatski romanopisac i novelist, pjesnik.

Mučan i naporan život proživio je kroz škole i kao advokatski pripravnik (kod Josipa Franka u Zagrebu od 1875 do 1880), a položivši doktorat bio je koncipijent (u pisarnama dr. Banjavčića u Karlovcu, dr. Goldmana i dr. Šrama u Zagrebu). Istaknut pristaša Stranke prava. Vlastitu advokatsku kancelariju vodio u Glini, siromašnom kraju, gdje je često strankama od vlastitoga novca plaćao biljege. Par dana prije selidbe u Đurđevac, doživljava valjda slom živaca - jer otpremaju ga (konjskim) kolima iz Gline u Stenjevac u Zagrebu, na kojem putu zaradi upalu pluća i umre malo nakon toga v. prikaz Ivana Krnica u sarajevskoj Nadi iz god. 1902).

Prvi je veliki Kovačićev prozni tekst «Baruničina ljubav», 1877., roman na razmeđu romantizma i realizma, nastao na uzorima Eugena Suea i Balzaca: mješavina dinamične i počesto nevjerojatne radnje i jezičnoga vatrometa u čemu se Kovačić pokazao, uz Šenou, jednim od glavnih hrvatskih devetnaestostoljetnih jezikotvoraca, po stupnju utjecaja daleko važniji od mnogih akademskih filologa. Roman obiluje likovima fatalnih žena (Sofija Grefštajn), preljubima, incestom i samoubojstvima, a kompozicijski je inovativan, i u europskim izmjerama. Sljedeće godine izlazi «Smrt babe Čengićkinje», travestija koja s pravaških nacionalnih pozicija ismijava ilirsku i jugoslavensku ideologiju, karikirajući kultno Mažuranićevo djelo. Kovačić je i autor više značajnih pripovijesti, među kojima se izdvajaju «Ladanjska sekta» i «Zagorski čudak». U sljedećem velikom romanu «Fiškal», 1881., autor ponavlja svoje središnje teme i stileme: realistički pristup koji graniči s fantastikom i nerijetko se pretvara u grotesku, likove fatalnih žena, porugljivu, pa i otrovnu satiru stranaca (Nijemaca, Mađara) i južnoslavenske ideologije, žestoki napadaj na obamrlost hrvatskoga plemstva i borokratski mentalitet, raspad osobnosti glavnih protagonista u ludilu ili samoubojstvu. Prije svoga magnuma opusa, romana «U registraturi», pisac je objavio i nedovršeni roman «Među žabari», ubojitu satiru na onodobne političke moćnike koji su se prepali u aktu prepoznavanja i spriječili daljnje izlaženje (tekst je izlazio u podlistcima).

U glavnom djelu, ''U registraturi'' (1888), Kovačić obilno koristi autobiografski materijal. Ta osobna nota stvorit će u ovom djelu stranice prožete s mnogo topline, neposrednog lirizma i usrdnijeg odnosa prema likovima, osobito u prikazu i opisu djetinstva Ivice Kičmanovića, glavnog lika u djelu. Iako svrstavan u klasike hrvatskoga realizma, Kovačićev je veliki roman torzo koji u sebe upija oprječne svjetonazore i poetike: u njemu nalazimo spektar situacija i motiva koji obuhvaćaju kanonska pravila i romantizma, realizma i naturalizma. Nastao u ognjici, nedotjeran i rastrgan, Kovačićev je magnum opus najimpresivnije djelo hrvatske narativne proze druge polovice 19. stoljeća.Roman "U registraturi" izlazi 1888 u vijencu u nastavcma, a 1911 u knjizi kao roman. Neki su ga nazivali senzacionalnim romanom a neki su ga pak autoritetom svog položaja ocijenili negativno i to zbog fatalne žene Laure. O romanu se nije pisalo punih 10 godina (bio je zabranjen – knjiga u bunkeru). Šutnju su razbili Milan Marjanović i A.G. Matoš. Mladi su pisci u Kovačiću otkrili beskompromisnog zastupnika teorije o slobodi umjetničkog stvaranja.

Ovaj roman je primjer umjetnine koja ne može imati samo jednu dimenziju s obzirom na sadržaj, temu i ideju pa ni stil izraza. Ovo je djelo puno raznovrsnih tonova isto onako kako je i život. Ideja romana je: duhovna biografija druge polovice 19. st. viđena okom pravaša koji u pravednom ogorčenju s plemenitom namjerom pretjeruje kada u hr vidi samo zaostalost, servilnost i pokvarenost. To je podloga z njegovu satiru u što se uklapa i biografija Kičmanovića od 1-3 djela kada nam se čini da je Kovačić vizionarski antipicirao svoje vlastito duševno stanje odnosno organsku psihozu.

Cijelo djelo Ante Kovačića najjači je ostvaraj hrvatskoga realizma, i to u obliku karakterističnom za hrvatsku književnost u kojoj nema previše tekstova koji slave i posvećuju običnost i svakodnevnost: romani su to posvećeni suvremenoj tematici (za razliku od Šenoe, čiji je opus najvećma uronjen u povijesnu problematiku), čudna mješavina romantizma, realizma i brutalnoga naturalizma nabijena razornom satirom i očajem nad stanjem hrvatskoga društva; kultom fatalne žene ukorijenjenoga u romantizmu; burnim zapletima i velikim strastima, te propašću glavnih likova u zločinu, ubojstvu, ludilu i samoubojstvu. Raspet između romantizma i naturalizma, Kovačić je senzibilitetom predšasnik velike tradcije hrvatskoga romana egzistencijalističke i političko-satiričke usmjerbe.