Gotska teorija smatra Hrvate potomcima slaviziranih Gota. Jedan od ranih izvora za tu teoriju je "Povijest salonitanskih i splitskih biskupa" koju je u XIII. stoljeću napisao splitski arhiđakon Toma. No, takva teorija nije bila suviše uvjerljiva jer pažljivim čitanjem Tomina djela jasno se može uočiti da Toma izričaj Goti koristi samo kao pogrdni nadimak za barbarske Slavene u dalmatinskom zaleđu. Međutim je taj gotski iskon umjesto slavenskoga bio službeno prihvaćen u NDH pa je potom nakon rata, u Jugoslaviji ona bila najstrože zabranjena.
U novije doba sličnu hipotezu zastupalo je više pisaca, a nadasve prof. Kerubin Šegvić, koji je zato u Jugoslaviji bio osuđen i pogubljen 1945., pa je donedavna ova teorija bila prešućena i napuštena. Danas je sličnu teoriju obnovio i najviše razradio dr. Ivan Mužić, te ju potkrijepio nizom raznih starih tekstova i novijih arheonalaza, a prof. Mitjel Yoshamya je nedavno objavio i obilnu jezičnu baštinu od skoro tisuću gotsko-ranogermanskih riječi još očuvanih u našemu čakavskom narječju. Također i najnovija biogenetska istraživanja Hrvata u usporedbi s drugim europskim narodima, pokazuju da su rani Germani i Goti mogli imati bar neki manjinski udio u etnogenezi Hrvata.
Ostaje pritom problem načina ukopa Hrvata, neposredno nakon njihova dolaska na područje Hrvatske, slavenskih toponima poganskoga podrijetla, kao i problem službenih spisa rimskih papa, prema kojima je jasno da su Hrvati po svome dolasku bili pogani, dok su Goti već nekoliko stoljeća ranije bili prihvatili arijanski oblik kršćanstva.
Download
0 komentar(a) :
Objavi komentar