Narančaste revolucije, pro-zapadni "profesionalni" aktivizam i otpor protiv takvih tendencija
D. Marjanović vrijeme objave: Petak - 02. Ožujak 2012 | 19:35
Ako se u strategiji širenja pro-zapadne politike, ekonomije i kulture išta može mjeriti s vojnim intervencijama onda je to svakako tzv. fenomen "narančaste" revolucije.Počnimo prije svega s pojašnjenjem samog imena i od kuda termin dolazi.
"Narančasta revolucija" odnosi se na niz prosvjeda koji su održani u Ukrajini u periodu između studenog 2004. i siječnja 2005., neposredno nakon održavanja predsjedničkih izbora.
Na izborima u drugom krugu suočili su se dva kandidata po imenu Viktor, pro-zapadni Juščenko i pro-ruski Janukovič.
Rezultati prvog kruga su bili izuzetno tijesni, Juščenko je dobio 39.90%, Janukovič 39.26% glasova.
U drugom krugu Janukovič je proglašen pobjednikom s 49% naspram Juščenkovih 46%.
Tada kreće velika "narančasta" kampanja opozicije koja je prozvala Janukoviča za izbornu prijevaru. Tvrdilo se kako su izbori namješteni, da se glasačima prijetilo itd. Mnoge navode podržali su i strani promatrači.
Visoki američki dužnosnik i član promatračke komisije, Richard Lugar, rekao je kako se radi o "izbornoj prijevari".
SAD i EU snažno su se angažirale oko organizacije "narančaste" revolucije - američki državni tajnik Henry Kissinger, savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski i senator John McCain, posjetili su Kijev tih dana - u službenom ili privatnom aranžmanu.
Opozicija je preuzela narančastu boju kao simbol pobune - prosvjednici su nosili narančaste vrpce koje predstavljaju nenasilan otpor karakterističan za pro-zapadne "revolucije".
Građanski neposluh i prosvjedi postali su dio svakodnevnice, prema nekim izvorima na ulicama Kijeva se u pojedinim danima okupilo i oko milijun ljudi.
U konačnici, 24.12.2004., ukrajinski vrhovni sud nije imao drugog izbora nego poništiti rezultate glasanja u drugom krugu predsjedničkih izbora.
Drugi krug je ponovljen u siječnju iduće godine - Janukovič sada gubi, a pro-zapadni Juščenko pobjeđuje s omjerom 52% naprama 44% glasova.
Nakon inauguracije Juščenka, 23.1.2005. - svi prosvjedi prestaju i "narančasta" revolucija završava.
Naravno, činjenica da su oba kandidata imala izuzetno visoke šanse za pobjedu pridonijela je organizaciji narančaste revolucije, no unatoč tome - ukrajinska narančasta revolucija postala je ogledni primjer kako zapadne sile mogu izvršiti pritisak na jednu zemlju - i uz pomoć samog stanovništva te iste zemlje - stvoriti političko podobnu klimu.
Anti-narančasti komitet u Rusiji
Pred nama su predsjednički izbori u Rusiji. U toj zemlji postoji opravdan strah da bi se politička klima možda pokušala destabilizirati po istom ključu kao i u Ukrajini.No, to je ipak malo teže za očekivati - prije svega zbog činjenica da Putin ima veliku prednost nad svim drugim kandidatima, što nije bio slučaj 2004-05 u Ukrajini. Ipak, i prije održavanja izbora, mnogi zapadni mediji već sada vode žestoku kampanju sugerirajući kako će izbori u Rusiji biti "namješteni", "nepravedni" i sl.
Vladimir Putin je u strukturi najviše ruske vlasti već preko 10 godina, činjenica da se tek sada pokreće velika anti-Putin kampanja nije nikakvo iznenađenje - dovoljno je samo obratiti pozornost na situaciju koja trenutačno vlada na Bliskom istoku.
Bez odlučnog ruskog i kineskog "NE", Sirija bi već vjerojatno bila u plamenu. Jasno je kako zapadne sile vide Putina kao najveću "kočnicu" zbog čega još nije došlo do provale u Siriju, ali i Iran.
Američke organizacije već duže vrijeme financiraju Putinovu opoziciju i brojne udruge koje po "narančastom" modelu (opisan u tekstu ispod) orkestriraju anti-vladine prosvjede i sl.
Američki senator John McCain čak je javno konstatirao kako "u Moskvu treba uvesti demokraciju, kao i u Libiju".
Sukladno tome ne iznenađuje podatak kako je ovih dana u Rusiji osnovan "Anti-narančasti komitet" (logo na vrhu teksta), organizacija čiji je primarni cilj boriti se protiv "narančastog" utjecaja u zemlji.
Kritičari "narančastih" inicijativa posebno ističu novog američkog ambasadora u Rusiji, Michael McFaula, kao "stručnjaka" za narančaste revolucije.
Osnivač Anti-narančastog komiteta je Sergej Kurginjan, istaknuti ruski znanstvenik i intelektualac.
Jedan od ključnih ljudi u komitetu, novinar i publicist Prokanov na službenim stranicama je izjavio: "Kada vidim vođe tog narančastog otpora, u njima prepoznajem demone koji su 90-ih uništili moju zemlju, razorili sovjetsku proizvodnju, doveli Amerikance u naše tajne centre i dali im da sa sobom odnesu sve povjerljive dokumente."
"Vjerujem kako se moramo suprotstaviti narančastim silama, mi smo ljudi različitih svjetonazora, različitih vjerovanja i radit ćemo na konkurentom tržištu, ali u slobodnoj, ujedinjenoj i nezavisnoj Rusiji koja ne samo da štiti svoje granice, građane, demokratske principe, nego i cijelu euroazijsku ekonomsku regiju od narančastih izdajnika", poručuje Maskim Ševčenko koji je također član Anti-narančastog komiteta.
Analiza "narančastih" revolucija: uvođenje pro-zapadne tržišne ekonomije uz pomoć naivnog naroda
Narančasta revolucija u Ukrajini ima gotovo sve elemente "Revolucije ruža" u Gruziji 2003. i političke promjene u Srbiji 2001.Mnogi analitičari se slažu kako je prvi američki pokušaj stvaranje podobne političke vlasti upravo proveden u Srbiji.
Skupina mladih aktivista po imenu "Otpor!" izdašno je financirana od strane raznih američkih organizacija.
Činjenica da organizatori - pa čak i dan danas - tvrde da se radilo o "autentičnom" narodnom pokretu je u najmanju ruku smiješna.
Nezadovoljstvo u tadašnjoj Srbiji bilo je zaista veliko i osjećalo se kako bi Milošević mogao izgubiti potporu naroda. Zapadne organizacije su u tom silnom nezadovoljstvu vidjele ključni povijesni trenutak - kako osigurati da nova vlast bude striktno pro-zapadno orijentirana.
PR kampanja, potpomognuta velikim iznosima, pažljivo je skrojena da se svidi što većoj populaciji.
Stanovništvo, pod sve većim utjecajem zapadnih medija, ujedno biva i sve više apolitično nastrojeno. Na toj osnovi gradi se cjelokupni pokret - ljude se ne pokušava pridobiti na svoju stranu prezentiranjem političkog programa, upravo suprotno - široku populaciju nastoji se pridobiti običnim senzacionalizmom. U svojim "uputama" članovi ovakvih pokreta detaljno opisuju svoj uspjeh. Otvoreno tvrde kako "ljude nije briga za politiku i političare" i kako je zbog te činjenice potrebno pokret napraviti "sexy" - drugim riječima, smišljati kojekakve "gluposti" da bi se dobila što veća pozornost medija.
U suštini kombinira se nekoliko ključnih elemenata:
1) strani kapital - korišten za pokretanje, nabavu nužnih materijala, plaćanje samih vođa itd.
2) mediji skloni senzaciji
3) široka publika sklona senzaciji
4) velika aktivnost mladih ljudi
1) strani kapital i osnovne značajke
Prema opširnom istraživanju lista The Guardian, ovakve "revolucije" izdašno financira američki State Department, produžnica USAID, američki Nacionalni demokratski institut za vanjska pitanja ("National Democratic Institute for International Affairs"), američki Međunarodni Republikanski Institut ("International Republican Institute"), nevladina organizacija Freedom House i fundacija Open Society Institute u vlasništvu George Soroša.SLIKA ISPOD: Primjerice, američka organizacija USAID nimalo ne skriva svoju upletenost u unutarnju politiku drugih država - u njihovim brošurama otvoreno se "hvale" gdje su proveli koju "revoluciju" (cijelu USAID boršuru u PDF formatu možete pregledati OVDJE)
Zašto se ulaže toliki novac u razne aktivističke skupine diljem svijeta? Odgovor je jednostavan - da se vrši direktan pritisak na politiku jedne zemlje, osigura trajna dominacija ekonomskog modela slobodnog tržišta i - najvažnije od svega - da se spriječi svaki "autentični" pokret otpora.
Da li američke organizacije pokreću te "revolucije"? Ne, bar ne u većini slučajeva. Američke službe imaju široko razgranatu mrežu obavještajnih organizacija čiji je glavni cilj "predosjetiti" gdje će buknuti narodni nemir, veliki prosvjed ili slično socijalno previranje. Zadatak je što prije taj pokret staviti pod "kišobran" vlastitog utjecaja, pronaći podobne lidere pokrete, financirati ih, ali pod krinikom da su isti - tobože - "ljudi iz naroda", borci za boljitak i sl.
Tada se stvara jezgra, obično nekolicina ljudi, koji će biti dobro plaćeni izvana i preko kojih će se dostavljati sav potreban materijal - od transparenata, megafona, bina za govore pa do novca za plaćanje oglasnih kampanja i sl.
Uz relativno malo novca može se izvršiti veliki politički utjecaj.
Iz tih organizacija niču tzv. "profesionalni" aktivisti koji zapravo i nemaju drugi posao nego orkestrirati pro-zapadne pokrete na samom terenu.
Koliki opseg "narančasti" otpor može imati? Profesionalni aktivizam može se koristiti od mikro primjera - npr. pogodovanja pojedinim kompanijama, organiziranim blaćenjem konkurencije, pa sve do velikih - državni pokreta - kao što je to recimo bio slučaj u Srbiji, Ukrajini i Gruziji.
Zašto se forsira nenasilan otpor kao najviši imperativ? Nenasilan otpor svakako nije "američki proizvod", koristio se u brojnim primjerima diljem povijesti. No, u ovom specifičnom izdanju - kada govorimo o pro-zapdnim prosvjedima, nenasilje se implementira prije svega zbog činjenica da se takvim pokretima može mnogo lakše upravljati i koordinirati.
Nukleus organizacije, koji je gotovo uvijek na platnoj listi onih kojima sam pokret pogoduje, "nenasilnom" gomilom može upravljati uz pomoć svega jednog megafona.
Okupljene se konstantno poziva na mir, suzdržanost i pojedine elemente "neposluha", npr. sjedenje na pločniku.
Naravno, bitno je napomenuti kako su sve ovo "legitimne" taktike svakog otpora, no ovdje se samo ističe činjenica da su one gotovo u potpunosti osnovna struktura "narančastog" otpora.
2) mediji skloni senzaciji
U zemljama bivšeg istočnog bloka, što zbog generalne apatije, što zbog ekonomskih karakteristika, mediji izgrađeni na senzacionalizmu ujedno su i najpopularniji mediji.Dok je publika na zapadu već lagano zasićena neprestanim "show biznisom", države bivšeg socijalističkog bloka tek se uhodavaju. U toj situaciji fenomen PR (Public relations - odnosi s javnošću) postao je jedan od osnovnih grana industrije. U suštini PR je sposobnost kako "natjerati" medije da pišu o vama, bez da ih platite.
Primjerice - ako 20-ak ljudi dođe pred kuću korumpiranog političara i prosvjeduje, medijima to nije zanimljiva vijest. No, ako dođete pred istu kuću, hipotetički, s velikom tortom na kojoj stoji "sretan rođendan", a potpis je "pokradeni narod" - to je već "vijest" jer u svojoj strukturi nosi senzaciju, a senzacija je ekonomska lokomotiva modernog novinarstva iz prostog razloga - viša čitanost, veća ekspozicija oglasnog prostora itd.
3) široka publika sklona senzaciji
Temeljita apolitičnost glavni je preduvjet za orkestraciju svake "narančaste" revolucije, bilo lokalnog ili nacionalnog karaktera.Sukladno tome se i sama politika smatra "dosadnom", a sve političare "lopovima" - unatoč činjenici da je druga konstatacija gotovo uvijek i točna, spoznaja tih činjenica ne bi smijela dovesti do apatije i apolitičnosti, upravo suprotno. Izreka "ako se ne bavite politikom, ona će se baviti vama" i dalje je nepogrešivo točna.
Nažalost, zbog tih trendova, tako danas imamo doslovno erupciju prosvjeda diljem zapadnog svijeta, od Grčke do SAD-a, no većina prosvjednika nije u stanju artikulirati svoja politička stajališta, želje, prohtjeve i ambicije.
Reći "želim da meni bude bolje" ili pak altruistički "da svima bude bolje" nije dovoljno, štoviše takvi stavovi su najbolji način da se dotična osoba ulovi na mamac tzv. "profesionalnih" aktivista koji se u ključnom trenutku pojavljuju od niotkud.
4) velika aktivnost mladih ljudi
Mladi ljudi bez posla najveći su resurs za organiziranje raznih "narančastih" pobuna, kod njih je apolitičnost možda i najveća.Apolitičnost mladih ljudi je kombinacija bunta protiv "svijeta starijih", veća podložnost medija i iskreni elan da budu dio stvaranja neke vrste općeg boljitka - utopizam je trajna karakteristika gotovo svih mladih ljudi.
Iz tih razloga najveći novac se daje upravo njima. Pomno planirana taktika pretpostavlja kako će mladi ljudi, djelomično zaslijepljeni vlastitim idealizmom i krivom percepcijom života na zapadu, biti najskloniji u provođenju takvih "revolucija".
U konačnici, mogli bismo konstatirati kako se svaki takav otpor bazira primarno na zavođenju mladih ljudi i eksploataciji njihovih iskrenih i pravičnih ideala.
Kako spriječiti autentični pokret da ne postane "narančast"? Kao prvo, "narančasti" pokret nikada se ne može izvesti dva puta na istom teritoriju - to je njegova osnovna značajka. Provedbom prvog puta, uskoro nastupa veliko razočarenje i tijekom nekoliko godina otkrivaju se i stvarno motivi, ali i financijeri cjelokupnog pokreta.
Nakon što se narod jednom "opeče", teško da će ponovno srljati isti putem.
S druge strane, sve nove "in" i "cool" revolucije nastaju direktno u radionicama najvećih marketinških kompanija koja koriste niz psiholoških, kulturoloških i drugih elemenata kako bi pokret "brendirali" na način da se dopadne širokim masama.
Jedini način kako se othrvati ovakvom pokretu je poznavati njegove osnovne karakteristike, koje će uvijek biti iste:
1) lažno "horizontalno" vodstvo - pokret se nastoji prikazati kao kretanje "odozdo", autentični narodni pokret na horizontalnoj razini i bez vođa - no, pomnijom analizom brzo se uviđa da su pojedinci ipak istaknutiji od drugih i koriste svoj položaj za utjecanje na druge.
Primjerice, velik broj Occupy kampova u SAD-u i drugdje definitivno nije iz "narančaste" radionice, unatoč činjenici da je preuzeo neke elemenete, ali razlog tome je prije svega činjenica da su brojni "profesionalni" aktivisti doslovno zakrčili internet svojim "prosvjedničkim brošurama".
Štoviše, Occupy je u nekoliko navrata bio direktno ugrožen da ga se oboji u narančasto, no na gotovo svim lokacijama prosvjednici su se oduprijeli toj tendenciji. Sukladno tome možemo zaključiti kako ćemo u narednim vremenima upravo od Occupy pokreta moći naučiti mnogo po pitanju otpora protiv narančastog utjecaja.
2) sumnjivo porijeklo imovine - ako prosvjede i skupove počnu zatrpavati velik broj brošura, materijala i sl. Nužno je upitati se - tko to financira? Ako se "revolucija" počne pak oglašavati u medijima, tada je sve jasno - radi se o infiltraciji stranih organizacija.
3) anti-radnički i pro-tržišni karakter - ovo je možda i najznačajniji element detekcije. Svaki financirani otpor žestoko će zagovarati slobodno tržište i kapitalizam u nekom od oblika, primarno neo-liberalnih karakteristika.
S druge strane, svaki radnički otpor, pogotovo tendencije koje streme samoupravljanju, preuzimanju radnih mjesta itd. - zasigurno nisu financirane, iz prostog razloga - danas na svijetu doslovno ne postoji organizacija, institut, udruga ili neka druga vrsta ustanove koja bi na bilo koji način poduprla autentični radnički pokret.
Gdje je narančasti pokret najaktivniji? "Upravo to i jest ljepota pokreta" rekli bi zagovornici istog - on se može javiti bilo gdje na svijetu, nema tog naroda u kojem se s lakoćom ne mogu pronaći domaći stanovnici koji će za novce biti spremni izdati interese svojeg naroda i svoje države.
Da li je "narančasti" otpor zaista toliko jak i globalno moćan?
Primjer Egipta 2011. - kada se počela izmicati stolica pod predsjednikom Mubarakom, zapadne sile aktivirale su sve svoje ćelije - ili u nešto ljepšim terminima, ne-vladine organizacije, da osiguraju novu podobnu vlast. Koliko im je to pošlo za rukom tek ćemo vidjeti, no s obzirom da su "profesionalni" aktivisti žestoko urgirali da Mohamed Elbaradei, bivši šef UN-ove agencije IAEA, bude novi predsjednik Egipta - očigledno je kako je "narančasta" revolucija bar u tom segmentu bila neuspješna.
"Narančasti otpor" se može prodati naivnim narodima koji još nisu iskusili sve "čari" slobodnog tržišta. Isto kao što se i narodima bivše Jugoslavije prodao "američki san" jako kratkoga vijeka.
Svojom fascinacijom prema varljivom "američkom snu", koji ne postoji ni za same Amerikance, narodi diljem svijeta love se u zamku neo-liberalnog kapitalizma i postaju radničko roblje.
Ako im se u jednom trenutku i uspije podvaliti "narančasti mačak u vreći", dva puta zasigurno neće.
Reference/izvori
* zahvaljujemo čitatelju A.Horvatu na pojedinim dostavljenim materijalima
Anti-narančasti komitet Rusije
http://anti-orange.ru
USAID Report Democracy Rising (PDF)
http://www.usaid.gov/our_work/democracy_and_governance/
publications/pdfs/democracy_rising.pdf
Savik Shuster: I’m the only thing to remain after “orange revolution”
http://en.novayagazeta.ru/politics/8551.html
Ukraine. Farewell to the Orange Revolution
http://www.europarussia.com/posts/755
U.S. money has helped opposition in Ukraine
http://www.signonsandiego.com/uniontrib/20041211/news_1n11usaid.html
The price of People Power
http://www.guardian.co.uk/world/2004/dec/07/ukraine.comment
Six questions to the critics of Ukraine's orange revolution
http://www.guardian.co.uk/world/2004/dec/02/ukraine.comment
US campaign behind the turmoil in Kiev
http://www.guardian.co.uk/world/2004/nov/26/ukraine.usa
US institute for peace
http://www.usip.org/
NOTICE CEC OF THE PRESIDENT OF UKRAINE ELECTION RESULTS
http://www.cvk.gov.ua/postanovy/2004/p1265_2004_d.htm
Yanukovych Becomes Yushchenko?
http://www.worldaffairsjournal.org/blog/alexander-j-motyl/yanukovych-becomes-yushchenko
Russia ‘Faces Orange Revolution Threat’ After Polls
http://en.ria.ru/russia/20120221/171440562.html
Comparing Oranges…
http://rt.com/politics/orange-revolution-mcfaul-bolotnaya-881/
The 'Democracy' Agenda of McFaul and His Oxford Masters
http://www.larouchepub.com/other/2012/3905destab_russia_mcfaul.html
Putin says thank you to ‘anti-Orange’ activists
http://rt.com/politics/purin-anti-orange-rally-493/
United Russia Pitches Anti-"Orange" Declaration
http://www.themoscowtimes.com/news/article/united-russia-pitches-anti-quotorangequot-declaration/452538.html
(naknadno dopisano: Tekst posvećen našem palom drugu. Zli trol je bio u pravu. Druže, platiće... Rasel.)
0 komentar(a) :
Objavi komentar